,,Gdje se vidiš za 5 godina?” – Na to pitanje ja prva, a ni ti koji to pitaš vjerojatno nemaš odgovor. Pa kako da ga onda očekujemo od kandidata?
Ovo pitanje u selekciji kandidata donekle je funkcioniralo u nekom drugom vremenu, kada su karijere, radna mjesta, zaposlenja bila mnogo stabilniji pojmovi.
I iako se sama forma pitanja mora revidirati, razlog zašto ga postavljamo zaista je legitiman i vrijedan! Naravno da nas zanimaju želje kandidata za budućnost, štoviše, i kandidata zanima može li svoju (više ili manje) dugoročnu viziju ostvariti baš s nama.
Pa kako onda pristupiti ovom pitanju?
Pitanje prilagođavam ovisno o situaciji, no sukladno senioritetu i poziciji najčešće ga postavljam na sljedeći način:
❓ postoje li neke edukacije koje bi htio/htjela pohađati u bližoj ili daljnjoj budućnosti /
❓ postoji li neki segment posla ili industrije u kojem bi se s vremenom htio/htjela okušati?”
Tako postavljeno pitanje vrlo je široko i na neki način “neobvezno”, ne stavlja izravan pritisak na kandidata u tom trenutku da mora dati određeni poželjan odgovor.
Dapače, tako postavljena pitanja imaju za cilj ohrabriti kandidata da artikulira svoje želje i interese te postaviti iskrenu, dvosmjernu komunikaciju između kandidata i potencijalnog poslodavca. To i poslodavcu daje priliku da bude apsolutno transparentan i možda kaže: ,,gle, meni je to što želiš super, ali ti mogu odmah reći da to apsolutno ovdje nećeš naći.”
I tako dati snagu kandidatu da donese odluku za sebe.
Naravno, kandidati na razgovoru za posao uvijek mogu lagati i reći vam ono što vi želite čuti, ali:
🌱 ako u razgovor uđete iz pozicije da vas iskreno zanima tko sjedi s druge strane,
🌱 i da je to razgovor, a ne ispitivanje…
… i kandidati postaju otvoreniji, iskreniji, slobodniji komunicirati ono što zaista misle i žele. A to je ono blago do kojeg u intervjuima želite doći. 🤝